Iako su naše majke znale popiti tabletu aspirin kada su ih boljele glave, jele su razna jela iz konzerve, neke od njih su pušile cigarete do posljednjeg dana trudnoće, ali opet je svako od nas uspio da se rodi. Preživjeli smo i evo nas normalne osobe.

Kada smo bili djeca vozili su nas u automobilima koja nisu imala vazdušne jastuke niti pojaseve, a kada smo željeli da vozimo bicikl na glavi nismo imali kacigu. Vodu smo pili iz crijeva koja su bila u baštama za zalijevanje povrća, a nismo vodu kupovali u prodavnicama.

Čak smo znali i nekoliko nas da dijeli jednu te istu flašicu, kako bi se svi napili nekog soka, a niko od toga nije umro. Jeli smo hljeb, mliječne sladolede, pili sokove u kojima je bilo mnogo pećera, a opet nismo debeli, jer je svako od nas mnogo vremena provodio napolju i igrali smo se. Ujutru bi izlazili iz kuće i po cijele dane bili vani i igrali se raznih igara, poput lopova i pandura, žmurke, indijanaca i akuboja, čepića, lastiša, graničara.

Čekali smo da se upali ulična rasvjeta i skroz padne mrak, kako bi ušli u kuću. Dešavalo se da nas niko ne može otjerati u kuću, nekada ni roditeljski šamari, a opet nismo to predstavljali kao zlostavljanje u porodici.Čitav dan smo provodili na ulicama, spuštali se , a da nismo imali ni kočnice.

Nismo imali imaginarne prijatelje, koje bismo jednim klikom dodali, nego smo imali prave prijatelje koje je trebalo vremenom da steknemo. Nismo dobijali ni tablete protiv hiperaktivnosti , niti smo imali psihologe, a svako je uspio završiti školu.