Miroslav Stojanović koji je imao samo 44. godine odlučio je da prekine svoj život kada je popio insekticid etiolom. Bio je raseljeno lice, koje je i pored svega živio jako teško, u lošim uslovima sa suprugom i djecom. Neposredno prije tragičnog događaja pozvao je svoju sestru i rekao joj kako ne može više ovako i da mu je dosta bijede.

Nazvao me taj dan i rekao: sestro draga, nemam više kome da kažem, samo si mi ti ostala. Žena i djeca su otišli za Niš, ali ja više ne mogu ovako da živim. Dosta mi je bijede, dosta mi je da živim u mraku, ja ću da se ubijem. Prekinuo mi je poslije tih riječi, a ja sam pokušala da ga pozovem. Međutim, nije se javljao.

Zamolila sam komšiju da me odvuče do njegove kuće, te sam poslije sat i po bila u njihovom dvorištu zatečena prizorom. Moj brat je ležao mrtav pored česme. Sve ovo je ispričala Zlatka Stojanović, njegova sestra. Cijela tragedija nastala je zbog računa za električnu energiju, odnosno zbog duga koji se nakupljao i na kraju iznosio 22 000 dinara.

Kroz suze je njegova sestra otkrila kako više nije mogao da gleda svoju djecu da sjede u mraku, a na kraju je sebi presudio i otišao u vječni mrak. Po njenim riječima, ovo je samo jedna kap koja je prelila čašu, jer je Miroslav poslije 1999. godine dosta se promijenio. Najviše ga je pogodila smrt roditelja, da bi kasnije počeo sa porodicom da se seli iz jedne ruševinu u drugu. Djeca su odrastala u teškim uslovima.

”Živimo od socijalne pomoći koja iznosi 19 000 dinara, a imamo četvero djece koja idu u školu. Miroslav bi išao i pomagao ko god ga je zvao da radi na građevini, ali to nam nije bilo dovoljno ni za osnovne potrebe. Jedno vrijeme smo boravili u kolektivnom centru, da bi nam kasnije dodijelili kuću u koju je isto trebaloo dosta uložiti. Molili smo ljude iz Socijalnog da nam nekako pomognu, a oni su nam rekli da nismo trebali rađati toliku djecu, ako ne možemo da ih odgajamo.”- rekla je Slavica, supruga prmeinulog.